Nakon uključenja
ostali smo u Beogradu još mesec i po.
Mina je dan nakon uključenja krenula na vežbe slušanja i govora. Kao što rekoh,
odlučili smo se za Sv. Save, a u Dečiju kuću smo išli po nedelju dana pred
mapiranje, da bi mogli da procene kako podesiti sledeću mapu.
Kod kuće, svi smo s nestrpljenjem pratili i bez daha iščekivali svaku njenu reakciju na novi zuk, imenovali to što se čuje,
puštali pesmice, zvali je po imenu bezbroj puta, pevali joj, šaputali. Reakcije i nije bilo baš puno, ali znali
smo da njen mali mozak mora prvo da se nauči da sluša, da registruje zvuk. Bili
smo strpljivi. Sa svakim sledećim mapiranjem, biće sve bolje. Redovno idemo na
rehabilitaciju, biće sve bolja…
Na “časovima” je
Mina bila dobra, ne previše pažljiva, ali otprilike u skladu sa očekivanjima za
uzrast (sad ima 18 meseci). Malo je plakala što na čas ide sama, bez mame. Mora
se navići, rekli su. Kako su nedelje
odmicale, postajalo je sve gore… Mogli smo da je čujemo na ulici ispred zgrade
kako vrišti dok je na vežbama. Provodila je na času 30min (u paru sa još jednim
“drugarom”, implantiranim u isto vreme kao i Mina), od čega je najveći deo
plakala, ljutila se, skidala aparat, grizla terapeuta. “Jako je tvrdoglava i daje ogroman otpor, ali prevazićiće to,
slomićemo taj otpor, samo budite strpljivi”. Ne zvuči vam ok ova
rečenica? Ni današnjoj meni ne zvuči prihvatjivo, sramota me je od toga na šta
sam pristajala i šta sam svesno izabrala za svoje dete. Kako se ona, od samo
godinu dana, suočena sa jednom tako strašnom promenom koju ne može da razume,
osećala i koliko je bila uplašena – o tome ne mogu ni da razmišljam, previše mi
je teško. Samo se nadam da se neće sećati, jer je bila mnogo mala. A ako se
seća, nadam se da će mi nekad oprostiti.
Na vežbe je išla
svakog radnog dana, po 30min. U julu, mesec dana nakon uključenja, je imala još
jedan fitting. Sledeći je zakazan za septembar. U avgustu idemo kući, u
Podgoricu, pravimo pauzu sa vežbama do septembra. Mapiranje je prošlo odlično,
kao i prethodno. Saopštili smo surdologu iz Dečije kuće da nećemo više odlaziti
kod njih, da smo odlučili da saradnju nastavimo sa Mininim prvobitnim
terapeutom u Sv. Save. Tamo ćemo raditi i fitinge. I inženjer iz Cochlear-ovog predstavništva će dolaziti tamo, jer oni nemaju taj program za kompjuter i ne znaju da rade u njemu. Logično je da fiting
treba da radi terapeut koji redovno radi sa detetom, te može da da najbolju
procenu šta i kako treba podesiti.
Osim što uopšte
nije logično da fiting radi surdolog, ali o tome u sledećem postu…
Нема коментара:
Постави коментар