S kojim nestrpljejem smo dočekali taj 20. jun nema ni potrebe da opisujem…
Uključenje i prvo
mapiranje (fitting, kako to zovu kod nas) su urađeni u Dečijoj kući. Pored
surdologa, tu je bio i inženjer iz Cochlear-ovog predstavništva. Pošto smo
uzeli Nucleus 5, niko drugi ne ume da ga uključi i programira.
Ni sama ne znam
šta smo očekivali. Ništa…i sve.
Nisam plakala,
uspela sam. Tata je poneo kameru da snimi taj trenutak, al je zaboravio da
stavi novu memorijsku karticu. Otud oskudan video material.
Nije puno
plakala, nije se baš uplašila (za one koji nisu još došli do ove faze – to se
veoma često dešava, nisu navikli na nove zvuke pa mnogo plaču jer se uplaše),
ponekad je stidljivo pogledom ili trzajem glave pokazala da joj je neki zvuk
privukao pažnju. Kako smo bili školski primer uspešne operacije, tako smo
postali i školski primer uspešnog uključenja – nije plakala, a pokazala je par
puta da je svesna zvuka. Idealno.
Mi smo mnogo plakali kad smo došli kući. Kroz maglu
smo se prisećali uputstava o korišćenju implanta, punjenju baterija, upotrebi i podešavanjima daljinskog , čišćenju, održavanju… Na koje dugme se beše pali?
Evo kako je to izgledalo
Нема коментара:
Постави коментар