Ni sama ne znam
kako dalje da pišem…
Pre svega, htela bih toliko toga da kažem,
ali u trenutku kada su se mnoge stvari dešavale nisam znala sve što znam sad pa
se trudim to nekako da spojim. Nije mi namera da bilo koga omalovažim niti da
roditeljima koji su izabrali drugačiji put sugerišem da greše. Svi mi radimo
ono što smatramo najboljim za svoju decu. Svaki put kada čujem/vidim napredak
nekog deteta koje ima KI srce mi je puno i obradujem se podjednako kao da se
radi o mom detetu. Pa ipak, mislim da su čak i oni roditelji čija su deca
napredovala divno i sad uveliko govore kao svoji čujući vršnjaci, “zakinuti” za
mnogo toga u procesu rehabilitacije i audiološkog menadžmenta. O nabavci rezervnih
delova i potrepština za održavanje aparata da ne govorim… (a hoću, ali malo
kasnije)
Takođe, mnoge stvari sam izostavila, jer ne
znam kako bih to napisala. Kako sam se borila sa svima da uradim ono što
smatram da je ispravno, kako sam se odupirala raznoraznim instant “rešenjima”
iz narodne medicine, sujevernim zabludama, kako sam se borila sa nerazumevanjem i nedostatkom podrške od ljudi koje sam smatrala bliskima… To znaju neki meni
važni ljudi. Sigurna sam da su svi koji se nađu u nekoj teškoj situaciji
izloženi sličnim stvarima od svoje okoline. Zato neću o tome potanko pisati.
Svi vi koji ovo čitate ste imali svoje takve trenutke. I najbolje znate kako
ste s njima izašli na kraj.
Znam
da su svi ti ljudi imali dobre namere i da niko nije želeo da me povredi. I
sami su bili povređeni i suočeni s nečim što ne mogu da razumeju i da prihvate.
Nisam im uzela za zlo. Ali neću nikad moći da zaboravim.
Нема коментара:
Постави коментар